Hazan

26.11.2019 / Priče iz rađaonice

Djetetova glavica proviruje sve više i više. Ne pušta mi ruku i smije se, oči joj se smiju, prepoznala je da je to to. Vodim joj ruku na bebinu glavicu među nogama…

Može li se voljeti svoj posao? Može!
Primalja = babica
Može li babica ići s veseljem na posao? Naravno!

Hazan ima 16 godina i osjeća trudove. Kategorizirana je kao maloljetnica, dijete, i mora imati skrbnika koji potpisuje umjesto nje dokumente na kojima piše kako će roditi. Hazan spada u trudnice s povećanim rizikom. Kao takva dobiva pojačanu primaljsku skrb.

Hazan dolazi iz zemlje u kojoj su životni običaji drugačiji od običaja i zakona zemlje u kojoj rađa. Njena obitelj je velikobrojna, i žene počinju rađati rano, okružene najmilijima. Hazan se zaljubila, preselila, dobila drugu mnogobrojnu obitelj i ponijela sve moguće potvrde i dokumente sa sobom.

Našla se u rađaonici, bez znanja jezika, što ti u porodu i nije neki minus, s bokovima širim od prosječne zrele žene nakon trećeg poroda, sjajnom, crnom, dugom kosom, kožom boje meda od kestena, i velikim, crnim, uplakanim očima!

Puštam je da hoda…

– Želite li nešto protiv bolova? – začuje se službeno-empatični glas u rađaonici, na što Hazan još jače pušta suze niz buckaste, ljepuškaste obraze. Nije ništa razumjela što ju doktorica pita, a i bolje da nije, jer znaj da ni jedna injekcija osim epiduralne analgezije ne smanjuje bol u porodu. Epiduralnu nije mogla dobiti jer je došla već dovoljno otvorenog ušća maternice. Dakle, porod je dobro napredovao.

– Kontinuirani CTG! – čujem sad već manje empatičan, onaj isti glas. A to bi značilo da se Hazan ne može ustati iz kreveta.

Držim ju za ruku, ona stišće, ne pušta. Ostajem uz nju jer shvaćam da joj treba…mama..teta…sestra. U njenoj religiji muž -ne. Skidam joj CTG koji kontrolira otkucaje bebina srca i mjeri jačinu trudova te očitava normalne vrijednosti. Puštam je da hoda. Hazan instinktivno čučne, a ja stavim strunjaču na pod da je ne žulja. I počne tiskati. Beba se spustila i gura se među nogama. Dodajem joj vodu, ona prestaje plakati počinje se napinjati…

Djetetova glavica proviruje sve više i više….ne pušta mi ruku i smije se, oči joj se smiju, prepoznala je da je to to. Vodim joj ruku na bebinu glavicu među nogama, zovem ekipu jer znam kad rukom dotakne glavicu, brzo će izbaciti iz sebe cijelu bebu.

Tako je i bilo. Debeljuškasti dečko klizne na moje ruke i položim ga na mekani trbuh Hazan. Pupkovinom, koja snažno pulsira, spojen za mamu, odmara i žmirka.

Hazan je sretna, umorna, zahvalna. Hazan je osjetila da nije sama, iako nema obitelj oko sebe. Hazan mi ljubi ruku. Vjerujem da je to dio njene tradicije. Ljubav je u zraku!!!

Muško je ipak muško!

Telefonska linija ‘rađaonskog’ telefona bila je zagušena pozivima njene obitelji, svo to vrijeme. Nije prošlo dugo, pred zgradom bolnice se formirala kolona skupocjenih automobila iz kojih je treštala orijentalna glazba. Pokoji trendovsko odjeveni markantni muškarac i hrpa žena u istočnjačko-orijentalnoj tradicijskoj odjeći, okupirali su predvorje Odjela, ne mareći za dnevni red bolnice, od sreće, vjerujem.

Kako bismo smirili uzbuđenja, u dogovoru s dežurnom ekipom, puštamo nekolicinu žena i muža pred rađaonicu. Muža, namirisanog mladića, oblačim u zaštitno odijelo, uvodim u rađaonicu. On prvo ljubi dijete i moli me da razmotam pelenu, ipak dok ne vidi svojim očima…a muško je muško… Nakon toga ljubi Hazan dugo i glasno. Izlazim van! Nosim bebu pokazati ženama zamotanim u marame. I one me mole da razmotam pelenu. Prolomio se glasni – Mashallah!!!!, i suze sreće, suze poput suze Hazan, suze koje slave novi život, život koji znači pripadnost tradiciji!

Sve se smirilo. Naša maloljetna Hazan je pokazala hrabrost rađajući u kulturi koja nije njena, ali je ostala povezana s obitelji. Hazan je sretna, njena beba je sretna. Ljubav je u zraku!!!