Kad nejasno komuniciramo: Što to znači ‘Ne budi zločest!’?

Neprimjereno ponašanje djece često je rezultat nejasnih poruka i naredbi koje im upućujemo. Treba jasno objasniti što u konkretnoj situaciji od djeteta očekujemo, veli psihologinja Irena Krajcar Kokalj

– Koristiti jasne poruke u komunikaciji s djetetom vrlo je važno. Djetetu treba pojasniti što od njega očekujemo u određenoj situaciji. Treba mu konkretno reći kakvo ponašanje želimo.

Ističe to Irena Krajcar Kokalj, psihologinja u pulskom Obiteljskom centru, pojašnjavajući da je neprimjereno ponašanje djece često rezultat nejasnih poruka i naredbi koje im upućujemo.

Izbjegavati ‘ne-poruke’

– Roditelji vrlo često, kada žele da se dijete drugačije ponaša u određenoj situaciji  pribjegavaju izricanju zabrana i rečenica tipa Ne budi zločest!, Ne cendraj!, Prestani!, Budi pristojan!, Nemoj me opet osramotiti! No takve poruke djetetu ne govore puno i ono ne zna jasno što treba raditi, veli ona.

Ističe da zabranom djetetu govorimo samo ono što ne treba raditi i što ne prihvaćamo. Umjesto takvih ne-poruka, veli, valja mu objasniti kako se treba ponašati i što treba raditi. Tako ćemo umjesto: “Ne budi zločest!” reći, na primjer: “Sjedni na stolicu i govori tiše!” U opasnim situacijama svakako ćemo vrlo jasno naglasiti: “Ne, to je opasno!”, ali i objasniti zašto.

Djetetu je poželjno najaviti kamo i zašto idemo, tko će tamo biti, što će se događati, što ćemo mi raditi i što od njega očekujemo. Po završetku mu dajemo povratnu informaciju o tome što je bilo dobro, pohvalimo ga, te objašnjavamo posljedice ponašanja za koja mislimo da nisu bila primjerena.

Korisiti ‘ja želim’ poruke

Psihologinja ističe vrlo čest primjer kada mame bespomoćno kažu: “Ne mogu ni kavu na miru popiti!”

– Zapravo radi se o tome da se kao roditelji ne znamo dobro postaviti, toleriramo djetetovo ponašanje satima i onda puknemo. Treba jasno reći, na primjer: “Želim da mi daš malo mira da se odmorim. Kada popijem kavu igrat ćemo se zajedno!” To ne znači da naša djeca neće nastaviti s neprihvatljivim ponašanjem, no na kraju veća je šansa da će u nekim novim situacijama birati bolja ponašanja, veli ona.

Jasnih se poruka valja dosljedno držati, a prilikom njihova izricanja treba što više koristiti poruke ja želim, odnosno ja ne želim.

– To su osobne poruke kojima jasno govorimo ono što želimo ili ne želimo učiniti, odnosno što želimo da dijete u određenoj situaciji učini, a da pritom ne narušavamo njegov integritet. Treba reći, na primjer: “Želim da sada pospremiš igračke”, umjesto: “Zašto uvijek moraš biti neuredan i razbacati sve po kući, pospremi to više, kad ti kažem!”, pojasnila je.

Ističe da odgoj mora biti kombinacija dosljednosti i fleksibilnosti. Vojnički red treba izbjeći pod svaku cijenu. Zašto koji put ne reći nešto poput: “U redu, danas je dan skakanja po krevetu ili dan pidžama…”, ali tada, veli ona, moramo biti spremni da bi nešto moglo ići po krivu.

Dijete usvaja ponašanje roditelja

– Još važnije od samog razgovora i jasnih poruka jest ono što roditelji pred djetetom čine i kako se ponašaju. Riječ je o njihovom autentičnom ponašanju. Tako na primjer, ukoliko prilikom postavljanja stola uvijek stavljamo salvete, narežemo i uredno posložimo kruh u košaricu ili ne gledamo televizor za vrijeme ručka, djeca će takve navade usvojiti bez da im previše pričamo o tome. Nasuprot tome, naučit će vikati, psovati, kasniti, ako i mi to stalno činimo, a nama će onda takvo ponašanje smetati, upozorila je Irena Krajcar Kokalj.