Vrlo je važno slušati dijete dok se još ne zna izraziti

26.01.2016 / Mamatataja

Prenosimo dio teksta objavljenog u priručniku “Roditeljstvo u najboljem interesu djeteta i podrška roditeljima najmlađe djece”, UNICEF-a za Hrvatsku, u kojem psihologinje Ninoslava Pećnik i Branka Starc u sklopu programa za roditelje “Rastimo zajedno” objašnjavaju zašto je važno slušati dijete i na primjeren način odgovarati na njegove potrebe

Da bi se dijete razvijalo dobro – emocionalno, mentalno i tjelesno, važno je da ga roditelji slušaju i uvažavaju ono što čuju. Da bi se uskladio s djetetom, roditelj treba biti strpljiv, zainteresiran, dostupan, realističan, iskren i osjetljiv za ono što vidi.

Također je važno da se fokusira na ono čime se dijete bavi, da ne zanemari djetetove emocije kao bedaste ili nepotrebne, da ima pozitivna očekivanja, da ne viče, da reflektira što je razumio od onoga što je dijete reklo – jednom riječju, da se potrudi.

Promatranje i empatija početna točka

Slušanjem priznajemo pravo djeteta da ga se čuje te da se uvažavaju njegovi stavovi i iskustva u vezi sa svime što ga se tiče. Samo ako ga slušamo možemo razumjeti djetetove prioritete, interese i potrebe, možemo razumjeti kako se dijete osjeća glede samoga sebe. Slušanje je ključno za uspostavljanje odnosa uzajamnog poštovanja. Slušanjem dobivaju i dijete i odrasli.

Mnogo je načina i tehnika slušanja. Koji god odabrali, promatranje djeteta i empatija trebaju biti početna točka. Svojim ponašanjem (mimika, geste, neverbalne poruke, ponašanje…) dijete nam daje naslutiti, zaključiti o emocijama, mislima, stanjima. Odrasli mora slušati ušima, očima, nosom i dodirom – osobito malene. Slušanje malog djeteta ima utjecaj na njegovo stvaranje slike o sebi, kao i na ponašanje u kasnijoj dobi. Ne slušanje malog djeteta kada je pod stresom može dovesti do kasnije tjeskobe i agresivnog ponašanja.

Slušanje uznemirenog djeteta na miran način bez uzrujavanja i panike, najbolji je način na koji bliske osobe mogu pomoći djetetu da razvije dobar osjećaj u vezi sa sobom i drugim ljudima koji ga okružuju. Slušanje malog djeteta temelj je za razvoj socijalnih vještina. Slušanjem djeteta dajemo mu dobar model da i samo nauči slušati.

Prve godine provoditi puno vremena s djetetom

Svi znamo da je plač izraz nezadovoljstva. Postupno svaka mama nauči dekodirati plačeve svojega djeteta. Naime, odgovornost za razumijevanje dječjih poruka je na odraslome. Kao i u aktivnom slušanju, treba provjeriti jesmo li dobro razumjeli što dijete treba ili traži, a ne pretpostaviti da znamo što mu treba (primjer Jana).

Da bi sporazumijevanje s djetetom i zadovoljavanje njegovih potreba, kao i rješavanje njegovih problema bili uspješni, prve godine treba puno vremena provoditi s djetetom. Malo dijete treba roditelje, treba ih očajnički jer je bespomoćno i ovisno, a uz roditelje se oblikuje njegovo povjerenje u svijet.

U svakodnevnome životu najvažnije je slušanje djeteta, tj. zadovoljavanje njegovih potreba. S razvojem djeteta komunikacija se mijenja na način da ono može samo zadovoljavati svoje potrebe i rješavati svoje probleme. Dobar roditelj, koji sluša, u tome će mu pomagati (primjer Petar).

Ne nuditi rješenje

Odgovornost za rješavanje problema ostavit će djetetu, izbjegavajući direktno uključivanje ili savjetovanje. Ponekad su roditelji nestrpljivi pa želeći pomoći djetetu preuzimaju njegove probleme. Uznemiruje ih djetetovo proživljavanje nezadovoljene potrebe (zapravo ne prihvaćaju dijete) pa moraju preuzeti djetetov problem i ponuditi brzo rješenje. Ukoliko se to radi često, usporava se djetetovo osamostaljivanje u korištenju vlastitih sposobnosti i koči se njegova neovisnost te se zapravo stvara temelj učenju bespomoćnosti.

Primjeri neodgovarajućeg slušanja i komunikacije (Jana) te primjerenog slušanja i komunikacije (Petar):

Jana se podiže u svojem krevetiću i počne cmizdriti, a zatim i glasno plakati.
Majka je posjedne natrag i da joj zvečku.
Jana nakratko prestane plakati, zatim baci igračku preko ogradice na pod i nastavlja plakati još jače.
Majka podigne zvečku i čvrsto je usadi u Janinu ruku govoreći strogo: “Ako je opet baciš, više je nećeš dobiti!”
Jana nastavlja plakati i baca zvečku iz krevetića.
Majka je pljesne po ruci.
Jana sada zbilja jako plače.

Petar (plačući): “Kamion, kamion – nema kamiona.”
Roditelj: “Hoćeš tvoj kamion, ali ga ne možeš naći.” (aktivno slušanje)
Petar (zagleda pod kauč, ali kamiona nema)
Roditelj: “Kamiončić nije tu.” (reagira na neverbalnu poruku djeteta)
Petar (otrči u svoju sobu, traži, ne može ga naći)
Roditelj: “Kamiončić nije ni tu.” (reagira na neverbalnu poruku djeteta)
Petar (razmišlja, odlazi prema vratima dvorišta)
Roditelj: “Možda je kamion otraga u dvorištu.” (reagira na neverbalnu poruku djeteta)
Petar (istrčava, pronalazi kamiončić u pješčaniku, izgleda ponosno): “Kamion!”
Roditelj: “Našao si svoj kamion.” (aktivno slušanje)