Roditelj ima moć jer je stariji, ne treba mu još i moć batine

Hoćemo li odgoj bazirati na strahu ili povjerenju? Djeca bi roditelje trebala poslušati iz poštovanja, a ne iz straha, rekla je psihologinja Irena Krajcar-Kokalj

Iako bi razumu trebalo biti neprihvatljivo, fizičko kažnjavanje djece i dalje nije rijetkost. Batine kao odgojnu metodu neki roditelji još uvijek zastupaju smatrajući da dobiti po guzi nije ništa strašno. Istraživanja o učestalosti fizičkog kažnjavanja uvijek nanovo iznenade pa tako i ono UNICEF-a za Hrvatsku iz 2013., koje je pokazalo da više od trećine trogodišnjaka i petina šestogodišnjaka jednom tjedno od svojih roditelja dožive udarce.

Nije zlostavljanje, ali je nasilje

Stručnjaci pak, s druge strane, upozoravaju da pljuska, čupanje za kosu, potezanje za uši neće uvijek biti zlostavljanje, ali će biti nasilje. A Hrvatska je, k tome, jedna od zemalja u kojoj je tjelesno kažnjavanje zakonski zabranjeno prema Obiteljskom zakonu pa roditelji i svi ostali koji dignu ruku na dijete riskiraju moguće sudsko sankcioniranje. Doduše, postoje neki stručnjaci, poput srpskog psihoterapeuta dr. Zorana Milivojevića, u Hrvatskoj čestog gosta, koji ide toliko daleko da javno i glasno zastupa fizičku kaznu, tj. batinu u discipliniranju djece.

I dok neki roditelji uporno opravdavaju svoje udarce po guzi ili po prstićima “pogotovo kad se djetetu sto puta kaže ne, a ono i dalje ne razumije”, drugi će priznati da se nakon što ponekad izgube kontrolu i iskuse osjećaj bespomoćnosti pa udare dijete – osjećaju jadno te zamjeraju sami sebi što su to učinili.

Irena Krajcar Kokalj, psihologinja u nekadašnjem pulskom Obiteljskom centru (sada podružnica Centra za socijalnu skrb Pazin) te viša instruktorica realitetne terapije, pojasnila je zašto nikada nije dobro udariti dijete.

 Kazna usmjerena na dostojanstvo

– To je kazna usmjerena na osobu i njeno dostojanstvo. Obično se situacija u kojoj roditelj udari svoje dijete dogodi u trenu i roditelji se kasnije najčešće zbog toga osjećaju vrlo loše, veli ona. Udaranje djeteta povezala je sa zamišljenom situacijom koja bi se roditeljima mogla dogoditi u prometu.

– Zapitajte se jeste li ikada u prometu prekršili neko pravilo. Što bi se dogodilo da vas policajac nakon prebrze vožnje zaustavi, vi otvorite prozor, a on vam prilijepi ćušku!? Sigurno biste protiv njega podnijeli prijavu! On ima pravo reći da ste vozili prebrzo, njegovo je pravo da odredi propisanu kaznu, ali nema pravo i ne smije vas udariti. U čemu je onda razlika između pljuske koju roditelj da djetetu i pljuske koju bi roditelj dobio od policajca? Pa čak iako djecu udarac ne boli, radi se povredi djetetova dostojanstva. Udarcem se iskazuje moć na način da se poručuje Ja sam gore, a ti dolje. A kako biste se tek osjećali da ste dobili pljusku, a da uopće niste znali da ste prekršili neko pravilo jer vas nitko ranije nije obavijestio da to ne smijete činiti. Često se dogodi da djeca dobiju batine, a da im prije nitko nije rekao da se nešto ne smije činiti, nije ih obavijestio o pravilima. Ili pak pravila nisu kršili namjerno, redala je primjere psihologinja.

Lupkanje po prstima nije prihvatljivo!

Naglasila je da se djetetu pravila objašnjavaju te da ih se uči onim pravilima ponašanja koja će spriječiti loše posljedice. Naime, svako ponašanje nosi sa sobom neku posljedicu i pravila postavljamo da bismo spriječili lošu posljedicu, veli ona. No učiti dijete pravilima govoreći Ne to dirati! i pritom ga lupkati po prstima nije primjereno.

– Lupkanje po prstima nije prihvatljiva odgojna metoda, iako je vrlo raširena. To govori o slabosti roditelja, i što je najvažnije, takvim postupanjem kvari se odnos s djetetom, veli te napominje da roditeljski autoritet treba iskazati na drugi način.

– Roditelj ima moć samim tim što je stariji i iskusniji. To mu je sasvim dovoljno, ne treba mu još i moć batine. Hoćemo li odgoj bazirati na strahu ili povjerenju? Djeca bi roditelje trebala poslušati iz poštovanja, a ne iz straha. Poslušnost proizašla iz straha govori zapravo o nemoći roditelja. Roditelji iz nemoći viču, tuku, deru se. To ne znači da kao roditelji moramo biti savršeni, uvijek nasmijani, nikad ne podignuti glas. No moramo znati što je bolje. Dogode se situacije kad roditelj loše postupi, pa se onda loše i osjeća. Tada je važno djetetu reći da nam je žao što smo tako postupili. Na taj način ga učimo da je greška moguća, da i ono ima pravo pogriješiti, ali da je onda u redu ispričati se. Roditelj treba djetetu dati do znanja da ne očekuje od njega da bude savršeno jer ni on sam nije savršen. Zato ako djetetu kažemo: “Oprosti, žao mi je što sam to napravila”, zapravo ga učimo da i ono nama kaže: “Oprosti!”, veli Krajcar Kokalj.

 Važno je poznavati djetetove razvojne faze

Razlog fizičkog kažnjavanja i ljutnje često proizlazi iz roditeljskog nepoznavanja ili ignoriranja činjenica o razvojnoj fazi u kojoj se njihovo dijete nalazi. 

– Vrlo je bitno da roditelji znaju što u kojoj dobi mogu očekivati od djeteta. Ako se od živahnog trogodišnjaka očekuje da neki događaj, koncert ili priredbu u trajanju od samo 45 minuta odgleda mirno sjedeći, onda takva roditeljska očekivanja nisu u skladu s mogućnostima, tj. prirodom njihova  djeteta. Ako se prilikom šetnje dvogodišnjak uporno penje po zidiću, a roditelj to ne odobrava, onda je problem u roditelju, a ne u djetetu. Ili mu treba dozvoliti da ide po tom zidiću ili odabrati neko drugo mjesto za šetnju, napominje.

Umjesto batina koristiti logičke posljedice

Bilo bi dobro, kaže ona, da roditelji svoje ponašanje povezuju s dugoročnim ciljevima koje žele za svoje dijete.

– Djecu moramo učiti da budu samostalna i zato im moramo dopustiti da neke stvari naprave sami, bez našeg pretjeranog uplitanja. Umjesto batina i kazni treba koristiti logičke i prirodne posljedice. Bolje je reći Ako se smočiš bit ćeš mokar, a ne Ako se smočiš nećeš gledati televiziju. Smočio si se, u redu, hajde sada to stavi sušiti.! A mi u tom slučaju obično pospremimo sve umjesto djeteta, obrišemo, stavimo na pranje i još se izvičemo na njega, a možda i udarimo, pojasnila je slikovito.

– Roditelji moraju biti svjesni činjenice da će s većom djecom uspjeti dogovoriti pravila ponašanja samo ako s njima njeguju i imaju dobar odnos. Mala djeca prihvat će ono što od njih tražimo prvenstveno samo zato što smo im mi tada jako važni, zaključila je psihologinja Irena Krajcar Kokalj.