Kako razgovarati s djetetom kada drage osobe više nema među nama?

Provedite zajedno s djetetom neko vrijeme u žalosti. To znači da ne smijete potiskivati osjećaje niti izbjegavati temu o smrti drage osobe

Razgovarati s djetetom o smrti uvijek je teško. Još i teže je govoriti kada drage osobe odjednom više nema među nama, a pitanja djeteta su izravna ili ih nema… Dječja psihologinja i autorica knjige Bajke koje pomažu djeci (Mozaik knjiga, 1998.) Gerlinde Ortner prikazala je kako djeci u predškolskoj dobi u kriznim i teškim razdobljima pomoći upravo bajkama. Čarolije i likovi iz bajki motiviraju djecu da se bave svojim osjećajima i premošćuju ono što ih sputava.

Evo što je ova dječja psihologinja napisala o tome kako postupati i razgovarati ako se dijete suoči sa smrću.

…Ana ne može zamisliti da bake više nema. Baku je veoma voljela, a sada je više nikada neće vidjeti. Kod kuće vlada potištenost…Roditelji su Ani rekli ozbiljno: “Baka je sada na nebu. Tamo joj je bolje, više je ništa ne boli.”

“Ali ja je ipak volim! Zašto više nije s nama? Kako to da joj je sada bolje…”, ispituje Ana. “Pa ti znaš da je bila vrlo bolesna. Bila je već i vrlo stara. Srce joj se umorilo i odjednom prestalo kucati”, odgovaraju roditelji i tužno gledaju u stranu.

“Umiru li samo bolesni i stari? Hoće li i mama i tata umrijeti zbog toga što im se srce umorilo? Ja mislim da i djeca umiru. Boli li to kada se umire? Što znači biti na nebu? Može li me baka sada vidjeti?” Sva ta pitanja zaokupljaju Anu, ali ona se ne usudi i dalje dosađivati ožalošćenim roditeljima.

…Ana se nemirno prevrće po krevetu. Odjednom ugleda pred sobom drago, poznato lice. Ana se sjeti mnogih priča i pjesmica za djecu koje joj je baka često pričala. Ona čak zna napamet bakinu omiljelu priču. Ona govori o dječaku koji je umro pa s neba šalje pozdrav svojoj majci kako bi je utješio i razveselio:

Anđeli mali za stolom sjede,
blistavo su čistih krila,
izrezuju zvjezdice, lica mila,
boje zlatom, glačaju i rede.

A sveti Petar koraka hitra,
nadgledava ruke što zvjezdice rade,
pohvali, pomogne, savjet im dade,
pod bijelom bradom smiješak mu titra.

Al’ što se to zbiva, tamo pozadi?
Anđelak kistom zvjezdicu ukrašava,
“Ah što radiš, dijete? To nije boja prava!”
Sveti će Petar, dok bradu si gladi.

“Moraš misliti svojom glavom” –
Petar će nježno, zbori ko’ tata,
“Zvjezdice uvijek pune su zlata,
a ti si svoju učinio plavom!”

“To je za mamu! Nebeskoplave njene su boje”,
kaže anđelak, ozaren u sreći –
“Kad moja zvijezda na nebu zablista,
mama će reći:
Tu zvijezdu obojilo je dijete moje!”

Iako anđeli izrezuju zvijezde i boje ih samo u bajci, Ana zna da će joj njezina baka kadkad poslati “zvjezdani pozdrav”. Ona voli svoju baku i s ljubavlju će misliti na nju kad god bude mogla. Tako joj se čini da je baka još ovdje…

Što roditelji trebaju znati

Provedite zajedno s djetetom neko vrijeme u žalosti. To znači da ne smijete potiskivati osjećaje niti izbjegavati temu o smrti drage osobe.

Strah da bi se dijete tim razdobljem žalosti moglo nepotrebno opteretiti, neosnovan je. Ako ste doista žalosni, neće vam to uspjeti posve sakriti. Ostanu li vaši osjećaji neizgovoreni, dijete će osjetiti nesigurnost zbog “znakova žalosti” koje nesvjesno odašiljete. Priznate li iskreno svoje osjećaje i dopustite li djetetu da i ono pokaže svoje slične osjećaje, pomoći ćete mu da se otvori i nesmetano progovori o tuzi. Nemojte učiniti uobičajenu grešku i odmah početi tješiti dijete. Prvo pokažite da razumijete njegove osjećaje.

Ne obilazite kao mačka oko vruće kaše kada je riječ o smrti, ali nemojte ni opterećivati dijete predugim objašnjenjima. Ispravno je na djetetova pitanja odgovoriti kratko i jasno, dakle – nedvosmisleno, jer ih je dijete tako i postavilo. Razgovarajte u obitelji o umrloj osobi, izmjenjujete lijepe uspomene i pripovijedajte o lijepim trenucima koje ste proveli zajedno. Ali sve to će biti tek tada djelotvorno ako ste sebi i drugima dopustiti slobodno izražavanje tuge.