Kao mali dobar i poslušan, kad odraste nesamostalan

Upitajmo se hoće li inzistiranje na tome da nam dijete bude slijepo poslušno dovesti do toga da kad poraste postane samostalan i odgovoran tinejdžer, a potom i samostalan mladi čovjek, veli psihologinja Irena Krajcar Kokalj

Roditelji imaju veliku ulogu u oblikovanju djetetova načina ponašanja, iako je karakter djeteta često presudan. U tom vođenju i usmjeravanju roditelji često padaju sami u svoju klopku, a na koncu ispašta dijete. Događa se to kad se kratkoročni ciljevi vođenja i usmjeravanja djeteta ne podudaraju s dugoročnim očekivanjima.

Inzistiranje na poslušnosti nije uvijek dobro

Prezentirajući jednu vježbu iz UNICEF-ovih radionica podrške za roditelje Rastimo zajedno, pulska psihologinja Irena Krajcar Kokalj pozvala je roditelje da se prisjete, na primjer, kako pristupaju djetetu prilikom jutarnjeg spremanja za vrtić. Rade li sve umjesto njega, oblače li ga, određuju li koju će odjeću obući ili ipak uvažavaju djetetovo mišljenje pa dopuštaju da ono samo odabere majicu, hlače ili tajice koje će toga dana nositi.

U drugom koraku roditelji zamišljaju kakve bi osobine željeli vidjeti kod tog istog djeteta u dobi od petnaest ili šesnaest godina.

Smisao vježbe je u tome da roditelji uvide da će svojim ‘prezaštitničkim’ ponašanjem dok je dijete još malo, od njega stvoriti nesamostalnog mladog čovjeka, na čije će se ponašanje onda još i žaliti.

– Vrlo često kao roditelji postupamo na određen način, što u tom trenutku može biti od velike pomoći djetetu, no dugoročno gledajući takvo ponašanje neće dovesti do željenog cilja pa to postaje problem. Ako želim da me dijete ujutro sluša i radi samo ono što ja hoću, da jede samo što ja hoću, da oblači samo ono što sam ja odredila, a dugoročno bih htjela da misli svojom glavom, da se zna oduprijeti nagovaranjima drugih – onda je takvo moje ponašanje krivo. Upitajmo se hoće li naše inzistiranje na tome da dijete bude slijepo poslušno, dovesti do toga da kad poraste postane samostalno i odgovorno, veli ova psihologinja.

Oprezno s porukama koje upućujemo djeci

Ona ističe da je vrlo važno kakve poruke roditelji upućuju djeci još dok su mali.

– Govorimo li im Ako me voliš, bit ćeš dobar ili Ako me voliš, nećeš to raditi – riskiramo da će s oni s 15, 16 godina takve poruke upućivati drugima, ali i primati ih od drugih – pa iz prijateljstva prema nekome činiti nešto neprihvatljivo, kaže ona.

Smatra da djecu treba učiti da se znaju zauzeti za sebe, da znaju reći Ja hoću!, Ja želim!, Ja to ne želim!

– Roditelj je naravno taj koji će saslušati i vidjeti što je opasno, a što nije, i usmjeravati dijete uz postavljanje jasnih granica i pružanjem smislenih objašnjenja, bez ikakvog tjelesnog ili psihičkog kažnjavanja. Pa tako, zaželi li dijete, na primjer, sladoled prije ručka, a mi se s time ne slažemo, dovoljno je jasno reći: Dobit ćeš sladoled, ali nakon što ručaš! – i na tome ustrajati,  kazala je je psihologinja Irena Krajcar Kokalj.