SERIJAL Razumjeti anksioznost i pomoći djetetu – 6. dio: Kako izgraditi samopouzdanje?

Tradicionalni pristup izgradnje samopouzdanja – bilo kroz uvjeravanje, javnom pohvalom ili prisiljavanjem djece da se suoče sa svojom strahovima – često ima negativan učinak kod anksiozne djece, veli psihologinja Russell

Primičemo se kraju serijala o tome kako bolje razumijeti anksioznost kod djece, vodiča za roditelje, prema smjernicama, saznanjima i strategijama engleske psihologinje dr. Lucy Russell. S ozbirom na godine iskustva i razumjevanje problematike anksioznosti, omislila je i online program Outsmart Anxiety u kojem roditeljima daje dublji uvid o tome kako mogu pomoći svom anksioznom djetetu.

Anksioznost je strah, emocija koju svi imamo. No ako se anksioznost javlja u odsutnosti od opasnosti i nadilazi realnu opasnost od neke situacije te traje puno dulje od onog realnog i očekivanog i ometa osobu / dijete u normalnom funkcioniranju onda je ona pretjerana i razvojno neadekvatna (patološka).

Podrška roditelja je ključna. Zato je važno da roditelj ima saznaja, alate i stretegije – jer put prevladavanja anksioznosti obično nije pravolinijski. K tome, u hrvatskom društvu, posebno u školama, gdje u dobrom dijelu ne postoje ni razumjevanje ni kompetencije u pristupanju i podršci djeci s anksioznošću, roditelj će se morati dobro potruditi da se izbori za prava svoga djeteta i na taj način  mu pomogne.

Moćne strategije za izgradnju samopouzdanja

U pretposljednjem nastavku serijala psihologinja Russell je kroz svoj newsletter govorila o tome kako izgraditi samopouzdanje djeteta da se samo nosi s anksioznošću.

Pristup tihog građenja samopouzdanja vs. tradicionalnih strategija
– Jedna od važnijih stvari koje sam naučila radeći s anksioznom djecom jest da samopozdanje najučinkovitije raste kada se gradi tiho i postupno, rekla je.

Tradicionalni pristup – guranje kroz strah
Njezino je iskustvo da – tradicionalni pristup izgradnje samopouzdanja – bilo kroz uvjeravanje, javnom pohvalom ili prisiljavanjem djece da se suoče sa svojom strahovima – često ima negativan učinak kod anksiozne djece.

Njihov osjetljiv živčani sustav, naglasila je, može čak i pozitivnu pozornost protumačiti kao pritisak, stvarajući više anksioznosti, a ne manje.

Tako su dječaka iz uvodnog dijela našeg serijala, iz hrvatske škole, koji je patio od školske anksioznosti, roditelji uvjeravali da mora napisati test iz matematike, iako se on tada osjećao loše zbog cjelokupnog pada imuniteta nakon preboljene korone, kao i jake anksioznosti.

Matematiku je spremao na instrukcijama. Otišao je u školu i pisao ispit osjećajući se loše i dobio negativnu ocjenu. Na roditelje su i učitelji dodatno radili pritisk, govoreći im da dječak mora osjetiti ‘jedinicu’ ili ‘dvojku’, ‘što će mu omogući da vidi da se ništa strašno nije dogodilo’. No takav pristup bio je u potpunosti pogrešan – jer dječaka je anksioznost nakon toga još više stegla.

Sličan primjer tradicionalnog pristupa rješavanju anksioznosti dala je i psihologinja Russell s dječakom iz drugog dijela serijala – čija je anksioznst oko plivanja postala toliko intenzivna da je čak prolazak pokraj rekreacijskog centra izazivao paniku.

On i odrasli oko njega isprobavali su pristupe poput – nagrađivanja te ‘osjeti strah i svejedno to učini’ – ali to je još više pogoršavalo situaciju. Dječak Ryan je počeo sve osjećati kao svoj neuspjeh.

‘Tiho građenje samopozdanja’
Promjena je, međutim, došla kroz ‘tiho građenje samopozdanja’, a to znači:
– Uočavati napredak bez prevelike ‘buke’.
– Slaviti ‘potiho’ male pobjede.
– Graditi povjerenje kroz razumjevanje.
– Slijediti djetetovo vodstvo.
– Strpljivo graditi napredak.

Što doista gradi samopouzdanje?

U izdradnji samopouzdanja valja:
– Priznati osjećaje bez pokušaja da ih se popravi.
– Isticati prošle uspjehe (kada dijete sumnja u sebe).
– Priznati postojanje anksioznosti i govoriti o tome.
– Dopustiti im da sami odrade tempo.
– Stvarati prilike (bez pritiska).

Ovo NE raditi:
– Reći ‘ne brini’.
– Gurati kroz strah.
– Uspoređivati s drugima.
– Pretjerano zaštićivati.
– Pretjerano hvaliti.

Vrativši se Ryanu, phihologinja je savjetovala njegove roditelje da ne budu usredotočeni samo na plivanje, nego da primijete njegove svakodnevne trenutke hrabrosti:
– Kako prebroditi težak dan.
– Pokušati nešto pomalo neugodno.
– Nositi se s nesigurnošću.
– Zatražiti pomoć.

Što znači imati stvarno samopouzdanje?

Svaki mali uspjeh stvarao je Ryanu veće povjerenje u samoga sebe – i napokon se osjećao spremnim ponovno razmišljati o plivanju.

Pravo samopouzdanje ne znači da se nikada ne osjetimo tjeskobno i anksiozno. To znači:
– Biti svjestan i znati da će anksioznost proći.
– Imati strategije koje pomažu.
– Imati vjeru u ljude koji vas podržavaju i pružaju podršku.
– Razumjeti i shvatiti svoj tempo.
– Vjerovati u oporavak.

Za kraj je psihologinja Russell roditeljima dala savjet:  ‘Primjetite svakog dana barem jedan trenutak hrabrosti kod svog djeteta i neka to gradi vaše tiho povjerenje u dijete’.

Razumjeti anksioznost i pomoći djetetu: Uvod

Razumjeti anksioznost i pomoći djetetu – 1. dio: Zamka izbjegavanja

Razumjeti anksioznost i pomoći djetetu – 2. dio: Guranje u strah nije rješenje

Razumjeti anksioznost i pomoći djetetu – 3. dio: Podrška u trenucima panike

Razumjeti anksioznost i pomoći djetetu – 4. dio: Učinkovito surađivati sa školom 

Razumjeti anksioznost i pomoći djetetu – 5. dio: Prebroditi korake unazad