SERIJAL Razumjeti anksioznost i pomoći djetetu – 4. dio: Učinkovito surađivati sa školom

Pri povratku učenika s anksioznošću u školu treba znati da taj povratak ne ide linearno, a ključ uspjeha je u tome da svi prihvate da će napredak imati uspona i padova

U školskoj dobi, kad su anksiozne smetnje kod djece i tinejdžera vezane umnogome upravo za školsko okruženje i školske aktivnosti, vrlo je važno uspjeti učinkovito surađivati sa školom.

I psihologinja Lucy Russell navodi da ‘školska podrška može olakšati ili prekinuti djetetovu anksioznost’.

Podijelila je priču iz svoje klinike.

Dječak bi dobio napade panike kad bi se približio školskoj zgradi. Njegovi su roditelji bili rastrgani između toga da ga prisiljavaju da ide u školu ili da ga zadrže kod kuće.

Što je činilo razliku? Uspjeti pronaći pravu podršku u školi. Naći nekoga tko:
– razumije anksioznost/tjeskobu
– može omogućiti siguran prostor
– neće pritiskati previše
– poštuje djetetov tempo
– razumije da je ponekad samo proći kroz školska vrata veliko postignuće.

To može biti asistent/asistentica koji su i sami prošli kroz iskustvo anksioznosti (više za engleski sustav), odnosno pedagog ili socijalni pedagog koji bi trebao imati stručno znanje o anksioznosti.

Uspješna domaća priča vs. neuspješne

U hrvatskim prilikama za podršku nije dovoljna tek jedna osoba, već suradnja stručne službe i ravnatelja koji bi trebao imati dovoljno moći da omogući provođenje individualnog postupnog plana povratka u školu (ako je dijte dugo izostalo i ima problem s povratkom u školu) te plana podrške kroz nastavu, bez iskakanja i samovolje pojedinih učitelja, koji jednim svojim potezom van dogovora ruše cjelokupnu podršku učeniku.

Kako je napisano u znanstvenom radu grupe domaćih autora pod nazivom ‘Školska fobija – kad strah drži djecu daleko od škole – potrebna je suradnja roditelja i stručnjaka, u čijem je tretmanu dijete zbog emocionalnih poteškoća, sa školom kako bi se učitelje senzibiliziralo za emocionalne tegobe djeteta te omogućio postupni povratak i pozitivno ozračje (povjerenje, sigurnost) pri povratku djeteta u školu.

U istom radu dan je prikaz terapijskog tretmana s djevojčicom iz 6. razreda, koju je anksioznost držala podalje od škole nekoliko mjeseci. Vratila se vrlo postepeno na način da je sa školom utvrđen individualni plan rada i ispitivanja na način da je dogovoreno najprije polaganje prvog ispita iz najlakšeg predmeta te pisanje testova i provjera znanja jednom tjedno.

Ovaj prikaz trebao bi biti na primjer školi iz naše uvodne priče, u kojoj učeniku ne da nisu uspjeli omogućiti postupni povratak, već su na kraju školske godine pojedini učitelji iskazali veliku rigidnost i bezosjećajnost u svojim stavovima i postupanjima, zabilješkama u e-dnevniku, ne shvaćajući da je učeniku s jakom anksioznošću, kako navodi psihologinja Lucy Russell, samo proći kroz školska vrata veliko postignuće. Oni zapravo nisu uopće razumijeli s čime se učenik suočava.

Izrada školskog plana podrške

Prema psihologinji Russell, pri izradi školskog plana podrške (u kojem, kako je već istaknuto, sudjeluju stručnjaci u čijem je tretmanu dijete, potom roditelj te škola), djetetu bi trebalo omogućiti i osigurati, između ostaloga:
– Postupni povratak u školu nakon razdoblja izostajanja.
– Redovni kontakti s osobom podrške.
– Mirno mjesto nakon preplavljujućih trenutaka.
– Dopuštanje izlaska kada je potrebno.
– Signalni sustav traženja podrške.
Kako napominje psihologinja, ovo su samo primjeri strategija koje se može nadopuniti.

Pritom valja znati i sljedeće:

Što ne funkcionira, tj. ‘ne radi’:
– Prisilan odlazak u školu ili prisilno sudjelovanje u određenoj aktivnosti.
– Skretanje pozornosi na tjeskobu djeteta.
– Javno priznanje za male korake.
– Komplicirani planovi podrške.
– Uključeno previše ljudi.

Ključni razgovori koje treba voditi s djetetom:
– Što bi mu pomoglo da se sigurnije osjeća u školi?
– Kome vjeruje da mu se s povjernjem može obratiti?
– Što želi da ostane privatno?

Ključni razgovori sa školom:
– Prenijeti što dijete radi kod kuće.
– Raspitati se o dostupnoj podršci.
– Dogovoriti se o komunikacijskim metodama.
– Napraviti plan za teške trenutke.

Što valja znati oko povrtka u školu:
– Povratak u školu ne ide linearno.
– Ključ je u tome da svi prihvate da će napredak imati uspona i padova.

Dječak s početka priče, koju je podijelila dr. Russell, šest mjeseci kasnije, dok je još uvijek osjećao tjeskobu, imao je strategije kojima je vjerovao i ljude kojima se mogao obratiti. Nije se skroz oslobodio tjeskobe, ali je uspješno polazio školu.

U hrvatskim školama nije uvijek tako. Podrške ponekad nema ni od onih od kojih roditelji najviše očekuju – od stručne službe, koja je više na službi učiteljima nego učenicima. Na upit i zamolbu mame ako se može dogovoriti s učiteljima da se učenik ne ispituje odmah po povratku u školu nakon bolesti, u stručnoj službi odgovaraju – da je to tako jer da učenik mora dobiti ocjenu!

U svom online tečaju Outsmart Anxiety (Nadmudriti anksioznost) psihologinja Lucy Russell dala je dublji uvid u provjerene pristupe koje sama koristi u svojoj klinici. Tečaj pomaže razumjeti zašto mozak djeteta regira anksioznošću, što održava te obrasce te daje konkretne korake koji će djetetu pomoći u promjeni.