SERIJAL Razumjeti anksioznost i pomoći djetetu – Uvod

Iskustvo pokazuje ne samo što učitelji nisu osposobljeni razumjeti smetnje anksioznosti, već to nisu ni u stručnoj službi škole – pedagozi, socijalni pedagozi, i što je najgore, školski psiholozi * Zato smo na portalu Mamatataja priredili serijal u sedam nastavaka pod nazivom Razumjeti anksioznost i pomoći djetetu, kao vodič roditeljima, da nauče i znaju kako anksioznost raste i što učiniti kad je ona već tu

– U Kanadi, kad u školi dobijemo službeno napisano da dijete pati od anksioznosti, ono dobije nešto duže vrijeme da se pripremi za ispit. Piše ispit kao i svi ostali učenici, ali s određenom vremenskom odgodom, ispričala nam je srednjoškolska profesorica iz Toronta, napomenuvši da se i kod njih značajno povećao broj djece s anksioznim smetnjama.

U hrvatskim školama – iako postoji ‘papir’ s jasno napisanom preporukom kliničkog psihologa da se učeniku najavi ispitivanje, i na taj mu se način olakša povratak u školu iz koje je duže izbivao zbog visoke školske anksioznosti – hoće li on biti ispitan odmah po povratku na nastavu ovisi o osviještenosti i senzibilitetu samog učitelja, tj. kako učitelj sam odluči. Podrška anksioznom djetetu na taj način u potpunosti izostaje.

Pa čak i ako postoji kakav-takav dogovor u zbornici, odnosno na nastavničkom vijeću, uvijek ima onih koji će iskoračiti u svojoj primitivnosti, odnosno nekompetentnosti u pristupu učenicima.

Učitelji puni – nerazumijevanja

Pa tako, iako su učenika iz škole, preko roditelja, ubjeđivali da ga tjedan dana nitko neće ispitivati, da s mirnoćom krene dolaziti u školu, a sve da se osnaži i da ta njegova anksioznost pomalo poklekne, već treći dan na klupi ga je dočekao ispit – iz Fizike!

A mama ga je dan ranije uvjeravala da moraju vjerovati ravnateljici i stručnoj službi škole.

Ravnateljica je naravno stala na stranu učiteljice iz fizike, jer eto ‘ona je samo htjela pomoći, budući da učenik nije imao ocjene. A i ta poklonjena dvojka zapravo ide njemu u korist… ali porazgovarat će ona još jednom s učiteljima i reći im da učenika još malo poštede od ispitivanja…!, iako joj je mama pokušavala objasniti da se tako ne mogu poigravati s povjerenjem djeteta koje se bori s visokom školskom anksioznošću, da su njegov strah time podigli na još višu razinu, vratili ga desetak koraka unazad i dali potvrdu njegovu razmišljanju da su učitelji u školi beskrupulozni i ne da mu nitko neće izaći ususret nakon toliko izostanaka, nego će ga pitati još i više nego druge učenike.

Jer kao što mu je jednom prilikom jedan učitelj rekao: ‘Nije te bilo dugo, imao si vremena učiti, zato moraš odgovarati cjelinu više nego ostali! A on – borivši se sa svakojakim strahovima dok bi knjigu uzeo u ruke – jedva je naučio ono što su mu prijatelji prenijeli da su oni odgovarali.

I anksioznost je tada narasla još i više! I bila je još snažnija nego prije, pomiješana s drugim fizičkim tegobama zbog cjelokupnog pada imuniteta. I sve je odvelo u još trajnije izostajanje učenika s nastave, inače odlikaša do pojave školske anksioznosti.

Kad stručna služba nije – stručna

Ovo su tek mali segmenti istinite priče o neprihvaćanju i nerazumijevanju – drugačijeg – u našim školama, u ovom slučaju školske anksioznosti, koja je i među hrvatskim učenicama porasla posebno nakon razdoblja korone, jednako kao i među kanadskima, samo što u Kanadi imaju više razumijevanja i empatije, očito i više znanja i osvještenosti za pristup djeci koja prolaze kroz emocionalno teže razdoblje u životu.

Iskustvo pokazuje ne samo što učitelji nisu osoposobljenosti razumjeti smetnje anksioznosti, već su u stručnoj službi – pedagozi, socijalni pedagozi i što je najgore sami školski psiholozi – nerijetko potkapacitirani i vrlo malo ili gotovo ništa ne znaju o anksioznim poteškoćama i kako pomoći i pružiti podršku djetetu. Neki (socijalni) pedagozi kao da su zalutali u škole i među učenike te roditeljima daju potpuno pogrešne i opasne savjete.

Kako onda očekivati da će baš oni anksioznost pojasniti učiteljima i objasniti im s čime se njihov učenik suočava i kakvu podršku od njih treba.

Naravno, nije ovako u svim školama, ali da je i u samo nekoliko – previše je. Postoje škole (vjerujemo da se radi o prevladavajućem broju) u kojima rade vrsni psiholozi, koji su još i psihoterapeuti, i na sreću učenika i njihovih roditelja itekako razumiju kako pojačana anksioznost djeluje. Učitelji se, s druge strane, s razumijevanjem odnose prema učenicima koji zbog bolesti duže izostaju s nastave, a kamoli prema onima koje guši tjeskoba prilikom odlaska u školu.

Osnažiti roditelja

U takvom neadekvatnom obrazovnom sustavu koji nema sluha za prilagodbu pojedinačnim potrebama učenika, važno je da se sam roditelj pobrine za svoje dijete (i sebe), na način da ima znanja, u ovom slučaju, o anksioznim poteškoćama s kojima se njegovo dijete u jednom trenutka može suočiti, u blažem ili težem obliku. Da zna što njegovo dijete tada treba i kako će mu pomoći i pružiti podršku, a potom se izboriti i za njegova prava u samoj školi.

Zato smo na portalu Mamatataja pripremili serijal pod nazivom Razumjeti anksioznost i pomoći djetetu, kao vodič za roditelje.

Da roditelj zna prepoznati prve znakove anksioznosti kod svog djeteta, da nauči kako anksioznost raste. Što učiniti kad je anksioznost već tu, što ne činiti i ne govoriti? Što učiniti kad dijete ima jaku navalu tjeskobe ili možda panični napad? Imati strategiju i plan za izlazak i prevladavanje ovog pretjeranog straha koji onemogućuje normalno funkcioniranje.

Serijal u sedam nastavaka priredili smo uz pomoć newslettera engleske psihologinje dr. Lucy Russell, stručnjakinje koja radi s djecom s anksioznošću već više od 20 godina, a dublja saznanja i uvide roditelji mogu dobiti putem njezinog online tečaja Outsmart Anxiety.

Razumjeti anksioznost i pomoći djetetu – 1. dio: Zamka izbjegavanja