Vidimo li doista što djeca i mladi zaista misle, osjećaju i trebaju?

Na pragu nove školske godine podsjetimo se na ono što nam pomaže vidjeti što djeca i mladi zaista misle, osjećaju i trebaju – poručili su psiholozi Centra za zdravlje mladih u uvodu izvrsnog vodiča za roditelje, učitelje i ostale koji su u stalnom kontaktu s djecom i mladima

Psiholozi Centra za zdravlje mladih – Tea Brezinšćak, Daniel Milošević, Ella Selak Bagarić, Dorotea Bratuša Juraj – pripredili su vrlo poučan, svojevrsni vodič pod nazivom ‘Vidimo li ih doista?’ – za roditelje, ali i učitelje te na koncu i članove stručnih službi u školama – o tome kako na pravi način gledati na djecu i mlade, da im budu potpora i podrška u njihovom odrastanju i snalaženju kroz školsko uzburkano more.

Evo što su kroz vrlo snažne poruke poručili.

Škola je mnogo više od mjesta usvajanja novih znanja i akademskih vještina

Škola je mjesto gdje djeca grade sliku o sebi, odnose s drugima i mnoge vještine koje će nositi kroz život.

U školskim klupama učili smo kako:
– prebroditi neugodne emocije koje su dio života, poput tuge, razočaranja ili obeshrabrenosti
– ostati ustrajan kada je teško ili kada je pred nama prepreka
– razgovarati s drugima
– nositi se s različitostima i rješavati sukobe tako da se zauzmemo za sebe, ali ne posegnemo za agresijom
– empatično i odlučno stajati uz druge i dopustiti drugima da budu uz nas
– prepoznati svoje snage i prihvatiti svoje nesigurnosti
– prihvatiti autoritet onih koji su tu da nas vode.

Uspjeh je mnogo više od zbroja školskih ocjena

Kao mjesto gdje djeca jačaju svoja znanja i akademske vještine škola neupitno nosi velike količine pritiska, koji osjećaju svi – djeca, roditelji i nastavnici.

Iako to često podrazumijevamo, iznimno je važno podsjetiti djecu:
– vrijedna su i važna neovisno o postignutim ocjenama
– trud i upornost su važniji od konačnog rezultata
– najvažnija usporedba ona sa samim sobom
– odmor je potreba i preduvjet učinkovitosti
– važno je tražiti pomoć kada nam treba
– zdravlje nikada ne smije biti cijena koju plaćamo za uspjeh
– nitko ne može biti jednako dobar u svemu, ali svatko ima nešto u čemu je dobar
– postoje druga područja u koja je važno ulagati trud, a bez kojih postignuće ne znači mnogo – empatija, prijateljstvo, suočavanje sa strahovima…

Za uspješno učenje potrebno je mnogo više od sposobnosti

U odgoju 1+1 nisu uvijek dva. Za postizanje djetetovih obrazovnih potencijala ponekad su od još sati učenja važniji:

– znanja o tome kako učinkovito učiti (npr. učenje kroz igru, aktivno učenje, tehnike učenja i strategije organizacije)
– jačanje djetetovih metakognitivnih vještina, odnosno vještina planiranja učenja, praćenja tijekom učenja i evaluacije nakon učenja
– podrška djetetovim socioemocionalnim vještinama kako bi se lakše nosilo s izazovima
– poticaj i ohrabrenje pri susretu sa zahtjevnim zadacima
– podrška u prevladavanju emocionalnih poteškoća koje otežavaju učenje, poput ispitne anksioznosti
– podrška u prevladavanju negativnih uvjerenja o sebi podrška u jačanju motivacije
– odmak od učenja uz tjelesnu aktivnost
– dovoljna količina sna.

Biti dobar ne znači i biti dobro

Djeca koja se uspješno nose sa zahtjevima škole, postižu željene ocjene i ponašaju se u skladu s očekivanjima okoline nisu nužno djeca kojima ne treba podrška. Što je važno imati na umu?
– djetetu koje postiže odličan ili vrlo dobar uspjeh može biti potrebno značajno više vremena, truda ili podrške roditelja nego vršnjacima s istim ocjenama
– školsko postignuće može biti maska iza koje djeca skrivaju različite nesigurnosti i poteškoće
– školsko postignuće može biti način na koji djeca pokušavaju ispuniti potrebu za kontrolom, pripadanjem ili prihvaćanjem
– imati visoke ocjene često podrazumijeva i velik pritisak da se zadrži taj status
– zbog zaokupljenosti postignućem djeca mogu zanemariti druge aspekte odrastanja, što može dovesti do osjećaja usamljenosti ili neispunjenosti

Otpor ne znači da im nismo potrebni

S dolaskom adolescencije djeca se sve više okreću vršnjacima, žele biti neovisni i sami donositi svoje odluke, odupiru se roditeljskom autoritetu. Posebno nas brinu oni koji svojim ponašanjem prekorače okvire koje smatramo razvojno očekivanima, a istovremeno se odupiru podršci koju okolina nudi.

Bez obzira na okolnosti, jedno je sigurno – i dalje smo im potrebni!

Podsjetimo se da:
– potreba za ljubavlju, podrškom i vodstvom ne prestaje u adolescenciji, a najveća je upravo kod onih koji ih najteže prihvaćaju
– jasne i dosljedne granice daju osjećaj sigurnosti
– strpljenje i tišina s naše strane ponekad su najglasnija poruka prihvaćanja
– želja adolescenata da ih prihvatimo kao odrasle odraz je potrebe da ih čujemo, prihvatimo i poštujemo.

Izvan školskih klupa, djetetu se život neprestano događa

Iz perspektive odraslih koji promišljaju njihovu budućnost, očekivano je i neizbježno da u nekom trenutku budemo usmjereni na njihovo školsko postignuće. No, da bismo ih doista vidjeli, ne smijemo smetnuti s uma što sve čini njihove živote. Njihove najveće borbe ne spominju se u e-Dnevniku.

Podsjetimo se da na njih svakodnevno utječu:
– izazovi odrastanja
– promjene u obitelji poput selidbe, rastave roditelja ili dolaska novog člana obitelji, bolest u obitelji
– gubitak (npr. smrt voljenih osoba ili gubitak prijatelja)
– zdravstvene poteškoće djeteta ili njemu bliske osobe
– zbivanja u njihovoj zajednici i svijetu
– strah od budućnosti
– stalna izloženost negativnim vijestima.

U moru briga za njihovu budućnost, pronađimo trenutak da doista vidimo što u sebi nose danas – poručli su  psiholozi Tea Brezinšćak, Daniel Milošević, Ella Selak Bagarić, Dorotea Bratuša Juraj.