
Gordana Kastrapeli: U vrtić bez suza s mamom bez grižnje savjesti
Poznata NLP trenerica Gordana Kastrapeli u intervjuu za Mamatataja govori o tome da će dijete lakše prihvatiti ostanak u vrtiću i jaslicama ukoliko roditelj prije toga sam sa sobom riješi strahove i druge negativne emocije koje ga čak i nesvjesno muče zbog odvajanja s djetetom. Djeca na osjećaje svojih roditelja reagiraju više nego na njihove riječi, veli ona
Prvi polazak u vrtić i jaslice zna biti teško i stresno razdoblje za dijete i roditelja. Na ostanak u nepoznatom okruženju mnoga djeca nisu spremna, a ni roditelji koji se često od djece odvajaju s grižnjom savjesti pa nije rijetko vidjeti da prilikom rastanka mame plaču zajedno s djecom.
Gordana Kastrapeli, zagrebačka trenerica neurolingvističkog programiranja (NLP) i humanističke neurolingvističke psihologije (HNLP), problemu odvajanja prilazi iz drugačije perspektive od one na koju smo navikli. Naime prilikom odvajanja ona kao ključne navodi osjećaje, tj. strahove roditelja koje dijete prepoznaje i na njih reagira. Roditelj je taj koji treba biti samopouzdan i siguran u vezi s odvajanjem i odlaskom djeteta u vrtić. Na taj će način najviše pomoći svom djetetu, rekla je u razgovoru za naš portal. S Gordanom Kastrapeli razgovarali smo uoči njezine radionice ‘U vrtić bez suza’ u Puli.
– Iskreno govoreći, moje prvo pitanje trebalo je glasiti – Na koji način da roditelj pripremi svoje dijete za vrtić? No čitajući o Vašim radionicama čini mi se se da je ispravnije pitati Kako da roditelj sam sebe pripremi za polazak djeteta u vrtić, zar ne?
– Cilj radionice je da roditelj propita sebe i svoj utjecaj na ostanak djeteta u vrtiću. Obično je to najzanemareniji dio pripreme. Uglavnom je fokus na dijete, pa su savjeti usmjereni na to što i kako postupati s djetetom. Govori se i o tome kako je u vrtiću, kakve su odgajateljice. Roditelj se vrlo često pojavljuje tek kao nekakav izvedbeni faktor, a zapravo je uloga roditelja prilikom odvajanja vrlo velika.
Što su djeca manja, bolje iščitavaju naše osjećaje
Treba reći da se u ranoj predškolskoj dobi djeca jako oslanjaju na mišljenje roditelja, ali ne samo na mišljenje koje oni verbalno izražavaju, nego i na neverbalni dio komunikacije. Što su djeca manja, ona taj dio bolje iščitavaju. Oni još nemaju mogućnost mišljenja na apstraktan tj. odrasli način. Mala djeca svijet doživljavaju kroz doživljaj, kroz osjete. Kao roditelji znamo da kad smo mi nervozni da su i djeca nervozna. I obično tada kažemo Baš danas mi sve ide krivo, a još mi je i dijete nervozno! A dijete je nervozno zato što smo mi nervozni. Dijete uplaše takvi naši osjećaji jer je ovisno o nama.
Tako i prilikom odlaska u vrtić, dijete iščitava iz naše neverbalne komunikacije, iz naših emocija. A emocije se čuju u našem glasu, vide se u našim kretnjama, u načinu na koji pristupamo i obraćamo se djetetu. Ako dijete osjeti našu nesigurnost ono se počne pitati zašto je mama nesigurna. To ne mora biti verbalizirano, djeca vam to možda nikad neće reći, ali ona osjećaju i misle Pa ako mama misli da meni u vrtiću nije dobro, zašto me onda tamo ostavlja? Je li tamo sigurno za mene? U velikoj mjeri, upravo je to razlog zašto djeca plaču, iako ne isključujem ni druge faktore.
– Ističete da je ključ u tome da djeca reagiraju na osjećaje svojih roditelja, na njihove prikrivene strahove. O kojim je to najčešće sputavajućim osjećajima riječ?
– To je najčešće prikriveni osjećaj krivnje što ostavljamo svoje dijete. Tu je i osjećaj nesigurnosti koji nastaje kad nismo sigurni u ustanovu u kojoj ostavljamo dijete. Pitamo se je li vrtić dovoljno dobar, kakve su odgajateljice, hoće li mom djetetu tamo biti dobro, jesmo li dobro napravili kad smo ga dali u taj vrtić.
Kad strah krene, dijete ga iščitava. No, jednom kad te strahove osvijestimo oni su manje opasni jer ih nastojimo racionalizirati i nešto poduzeti. Najviše nas blokiraju emocije kojih nismo svjesni, kad postupamo na način na koji nismo svjesni. Iako su to misli iz dobre namjere, često su uvjetovane nekim uvjerenjima i očekivanjima okoline. Vrlo je čest slučaj da se isto dijete na jedan način ponaša kad ga u vrtić vodi mama, a drugačije kad ga vodi tata. Već to bi nam to trebao biti znak postojanja strahova koji nas sputavaju.
Danas vlada prikrivena krivnja nametnuta ženama koje rade pa zbog toga dijete mora ići u vrtić. Smatra se da bi mama s djetetom trebala ostati kod kuće jer je to njena prirodna uloga pa majke, pogotovo kad su djeca mala, osjećaju pritisak. Ako majka osjeća krivnju, i dijete će to osjetiti. S jedne strane mu govorimo da će u vrtiću biti dobro, da sva djeca idu u vrtić, a s druge strane, ono osjeća da mi s time imamo problem. To kod djece stvara zbunjenost i ona na to reagiraju. Nažalost, posljedica takvog razmišljanja majki često je osjećaj da je zapravo dobro kad djeca plaču. Majke se na neki način osjećaju dobro jer to tumače na način Ah, mojem je djetetu žao što nije sa mnom! Na taj način potvrđuju da su dobre mame. Tate uglavnom s time imaju manji problem.
Djeca su vrlo prilagodljiva
– Na koji način da roditelj prepozna te svoje osjećaje i kako da im pristupi?
– Upravo ćemo na radionici roditeljima pokazati par jednostavnih vježbi kako da situaciju pogledaju iz drugog kuta, da sebe pogledaju na novi način, da provjere svoj način razmišljanja. Roditelji će na trosatnoj radionici dobiti konkretne savjete kako da propitaju gdje su oni u odnosu na dijete, na vrtić, na sebe.
– Što ako dijete plače jer mu se ne sviđaju odgajateljice, okolina, odnos spram njega, jednostavno nije mu ugodno u vrtiću bez obzira na to što roditelj osjeća? Postoji i ta mogućnost, zar ne?
– Da, postoji. Ima djece za koje vrtić zaista nije dobro rješenje. No, riječ je o malom postotku djece koja se u vrtiću neće snaći. Djeca su vrlo prilagodljiva, a mi kao roditelji možda i previše razmišljamo na način je li njima tamo jako dobro, jesu li sa svime zadovoljni. Odgovor je vrlo često ne! No to ne znači da oni nisu zadovoljni i da nisu sretni. Na kraju krajeva, jesu li oni s nama kod kuće u svakom trenutku zadovoljni i sretni? I može li uvijek biti najbolje? Vrlo teško.
Roditelji trebaju obratiti pozornost na to jesu li u vrtiću zbrinute djetetove potrebe. Vrtić nije samo mjesto koje služi da bi se dijete nahranilo i zaštitilo od opasnosti. To je mjesto gdje se dijete može slobodno igrati, razvijati se, ali i izražavati sve svoje emocije. Dijete ima pravo biti tužno, ljuto, a odgajateljice moraju biti kompetentne i znati mu pristupiti te ga utješiti kad je potrebno. S druge strane, roditelj treba imati povjerenja u svoje dijete da će ono znati naći način da mu bude dobro u toj okolini.
Pazite što djetetu pričate o vrtiću
– Osim što roditelj mora poraditi na sebi i svojim osjećajima, i dijete je potrebno pripremiti za vrtić. Na koji način je to najbolje učiniti?
– Vrlo je važno kako djetetu pričamo o vrtiću. Želeći vrtić učiniti ljepšim mjestom od onoga što u stvarnosti jeste, roditelji obično djetetu pričaju kako će mu tamo biti jako lijepo, zabavno… Zapravo daju procjenu o tome kako će se dijete tamo osjećati. Djetetu će nekada zaista biti lijepo, ali nekada će biti ljuto, nekada će i plakati. Puno je bitnije djetetu dati informaciju o tome što tamo može očekivati. S djecom se razgovora na konkretan način, umjesto da im dajemo apstraktne opise nečega što si oni ne mogu predočiti. Na osnovu rečenice Tamo će ti biti lijepo!, dijete pojma nema gdje ga vodimo. Treba mu govoriti o vrtićkoj rutini, o tome što tamo zaista može vidjeti, doživjeti, čuti.
– Vrlo je važno držati se onoga i što smo djetetu obećali!
– Da. Katkad roditelji ostave djecu u vrtiću s riječima Brzo ću doći po tebe! To je najgore što možemo reći. Dijete s dvije, tri pa i četiri godine ne razumije što je to brzo. Ako mu kažete da ćete brzo doći, a niste tu za pet minuta dijete se osjeća prevareno. Djetetu je najbolje predočiti vrijeme kroz aktivnosti koji će u vrtiću imati. Ukoliko mu spominjete vrijeme dolaska, morate u to vrijeme i biti tamo, kako god znate. Ukoliko mu kažete da dolazite kad se probudi, a vas tada nema nego ono čeka još pola sata, tih pola sata je problem jer ste obećali nešto drugo. Dijete osjeća strah hoće li mama uopće doći. Ukoliko se držimo svojih riječi, gradimo im osjećaj sigurnosti i samopouzdanja. Ja se mogu pouzdati u ono što je moja mama rekla i ne moram o tome više razmišljati!
– Ima li ipak razlike u pristupu jasličkom i vrtićkom djetetu prilikom odlaska u instituciju?
– Djetetu jasličke dobi valja pružiti što više sigurnosti kroz naš pozitivan stav i pozitivne emocije prema ostanku u vrtiću, jer ono manje razumije riječi od djeteta vrtićkog uzrasta. Kad roditelj odluči da je odlazak u jaslice najbolje što u tom trenutku može učiniti, onda prema djetetu treba komunicirati svoju sigurnost u tu odluku najbolje što može. Ta naša sigurnost je najviše što mu možemo pružiti. Iz tih pozitivnih emocija ono će najviše dobiti.
Ne prebacujmo teret odvajanja na dijete!
– No, je li baš svako dijete, posebno u jasličkoj dobi, spremno, tj. zrelo za instituciju u kojoj ne postoji mogućnost da sva pažnja bude usmjerena na njega?
– Djeci jasličke dobi primarni je fokus interakcije i komunikacije jedna, i to odrasla osoba. U toj najranijoj dobi djeca i kad su s drugom djecom igraju se sama. Tek negdje s dvije i pol, tri godine počnu se igrati međusobno. Upravo će se zbog te interakcije s drugom djecom, djeca vrtićke dobi lakše socijalizirati i prilagoditi u vrtiću. Roditelji uvijek nastoje naći najbolje rješenje pa su tako nekad jaslice najbolje što roditelj može učiniti. Iako bi u toj dobi, do tri godine, ukoliko se može, bilo bolje naći neko drugo rješenje, isključivo zbog razvoja djeteta.
– Koliko često majke imaju problem prilikom odvajanja od djeteta i kako na to ispravno gledati?
– Može se reći da 90 posto majki ima na nekoj razini problem s odvajanjem od djeteta. On će naravno ovisiti o njihovim osobnim iskustvima s roditeljima, vrtićem itd. Ipak, treba reći da bismo u tom odvajanju kao roditelji trebali podnijeti veći teret. Potrebno je da sami sa sobom pronađemo način da iscijelimo emocije i strahove koji nas opterećuju i prihvatimo to odvajanje kao nešto što nije loše. Time što kažemo i osjećamo da nam odvajanje jako teško pada, teret odvajanja, na žalost, prebacujemo na dijete. A to nije dobro. Roditeljstvo je najzahtjevniji posao i uloga koju možemo imati u životu jer osobu koju najviše volimo moramo od malena odgajati da jedan dan ode od nas. Moramo to činiti uz puno ljubavi, podrške, ali i puno sigurnosti da bi naše dijete jednog dana postalo samostalno i da bi se sa svojom samostalnošću dobro nosilo.