Zašto i kako izbjeći prkos, a potaknuti prihvaćanje?
Smatra se da će, služi li se roditelj u sukobu s djetetom od dvije i pol godine kompromisima, jasnim objašnjenjima i obrazlaganjima postupaka, a ne prisilom, to dovesti do više razine socioemocionalnog razvoja djeteta u dobi od tri godine
Kad svom dvogodišnjaku po deseti put na rubu živaca ponavljate da prstima ne dira ekran televizora, da ne diže dasku WC školjke ili da ne može dobiti čokoladicu prije ručka, a on i dalje ne odustaje, malo će vam značiti (a možda vas i nervirati!) najnovija teorijska saznanja da radite na dobrobit djetetova razvoja ukoliko konflikt riješite pregovaranjem, a ne prisilom. Iako od stručnjaka očekujete čaroban štapić kojim ćete u trenutku riješiti situaciju, a ne teoretiziranja, možda ipak nije loše znati zašto ne treba odustati od mukotrpnog i dugotrajnog nenasilnog, ali jasnog (i sa stavom!) dvosmjernog rješavanja konflikta s vašim vražićkom. Postupanjem na taj način, veli teorija, vašem ćete dvogodišnjaku pružiti priliku za stjecanje socijalnih vještina.
Konstruktivni sukob u cilju socioemocionalnog razvoja
Kako se pojašnjava u priručniku Roditeljstvo u najboljem interesu djeteta i podrška roditeljima najmlađe djece, kojeg potpisuju psihologinje Ninoslava Pećnik i Branka Starc, a koristi se u programu radionica za roditelje “Rastimo zajedno” UNICEF-a za Hrvatsku, utvrđeno je da ponašanje majke u konstruktivnom sukobu s djetetom od dvije i pol godine, ukoliko se ona služi kompromisima, jasnim objašnjenjima i obrazlaganjima postupaka, predviđa više razine socijalno-emocionalnog razvoja djeteta u dobi od tri godine.
Roditelj naime predstavlja model svom djetetu, pa ukoliko mu kao dvogodišnjaku pružimo priliku da nauči kako izraziti vlastite želje te kako o njima pregovarati da bismo ih uključili u zajedničke planove, onda to može predstavljati osnovu njegovog učinkovitog socijalnog ponašanja u kasnijoj dobi, smatraju suvremeni teoretičari.
U svakom slučaju, roditelji trebaju znati “da se dvogodišnjakovo NE razlikuje od ljutitog prkosa te se treba smatrati iskazom pojavljivanja djetetovog autonomnoga pogleda na svijet. Istraživanja na roditeljima i djeci u dobi između 1,5 i tri godine pokazuju da će odgojni postupci iskazivanja sile i nadmoći prije dovesti do djetetova prkošenja, dok će objašnjavanje i pregovaranje, u kombinaciji s jasnom i direktnom izjavom i stavom roditelja o njegovim potrebama, vjerojatnije dovesti do djetetova prihvaćanja roditeljevih zahtjeva”.
Dobro ponašanje treba ispregovarati
Naime, ističe se nadalje, da poslušnost ispregovarana u atmosferi uzajamnog poštovanja ima puno drugačiji psihološki smisao i razvojni učinak od poslušnosti postignute pod prisilom strogog roditeljskog kažnjavanja. Osim toga, roditelji koji ne koriste prisilu, tjelesno i drugo kažnjavanje općenito se suosjećajnije i osjetljivije ponašaju prema djetetu. Smatra se da će zbog takvog roditeljevog suosjećanja s dvogodišnjakom, on sam biti suosjećajan s drugima.
Riječ je o suvremenom shvaćanju podizanja djece kako ga vidi Teorija socijalnih odnosa koja uvažava roditeljevu, ali i djetetovu osobnost. Smatra se da će kvalitetan bliski odnos između roditelja i djeteta potaknuti dijete da prihvati roditeljeve zahtjeve. “Djetetova samoregulacija i suradnja nisu posljedica roditeljskih disciplinskih postupaka, već djeca spremnost na suradnju prvenstveno razvijaju iz ranih iskustava međusobne suradnje s roditeljima, a motivirana su surađivati s roditeljima i njihovim zahtjevima jer imaju ‘ulog’ u svojem odnosu s roditeljem.”
Poslušnost i neposlušnost otišli u povijest
Nasuprot ovakvog suvremenog shvaćanja prirode djeteta te pristupa roditeljstvu, prijašnjih su desetljeća vladala posve drugačija teorijska razmišljanja.
Tako se laissez-faire model podizanja djece zalaže da roditelji što manje ograničavaju razvoj djeteta kako bi se djetetov potencijal mogao sam slobodno ostvarivati. Potom, tzv. model modeliranja gline dijete vidi kao komad gline kojem odrasli mogu zadati oblik koji žele, koji je pasivno prepušten procesu oblikovanja, nagradama, kaznama, uvježbavanju navika. Prema modelu konflikta djeca se smatraju podložnima nagonima sebičnosti, agresivnosti i destruktivnosti, a socijalizacija se uglavnom provodi roditeljskim zabranama, zapovijedima i prijetnjama pa se traga za disciplinskim strategijama koje osiguravaju djetetovo pokoravanje željama roditelja.
Suvremeni pristup, tj. model uzajamnosti, smatra da djeca od najranije dobi aktivno sudjeluju u vlastitom razvoju. Međusobno prilagođavanje, a ne sukob, glavno je obilježje interakcije djeteta i roditelja od trenutka rođenja nadalje. Umjesto pojmova poslušnosti i neposlušnosti, predlažu se pojmovi akomodacije (prilagodbe, uzimanja u obzir suprotnoga gledišta) i pregovaranja. Naime, roditelj se u svakodnevnom odnosu sa svojim djetetom također razvija te prilagođava svoje ponašanje, tj. svoje vrijednosti i odgojne ciljeve.
